U saradnji sa Institutom za književnost i umetnost iz Beograda, Galerija Rima je 1. februara, na stogodišnjicu pokretanja Zenita, otvorila izložbu Časopis Zenit (1921 – 1926), sto godina od pokretanja avangardnog glasila. Eksponate čine originalni primerci časopisa, njegovih izdanja, kao i dokumentarni materijal. Autorke izložbe su Nevena Martinović i Marija Stanković, kustoskinje Galerije RIMA u Kragujevcu, odnosno Beogradu.

MANIFEST varvarima duha i misli na svim kontinentima

Internacionalnu reviju za umetnost i kulturu ZENIT, pokrenuo je u Zagrebu 1. februara 1921. godine Ljubomir Micić, mladi pesnik i prevodilac. Ovim pokretom želeo da promoviše novu umetnost koja je nastala kao reakcija na užasna stradanja u Prvom svetskom ratu. Kao učesnik Velikog rata, imao je međunarodnu misiju i ideju za stvaranjem jedne sasvim nove i ujedinjene Evrope, bez obzira na nacionalnost, ideologiju, jezik ili rasu.

 ČOVEK – to je naša prva reč.

…Mi ulazimo danas u Novi Decenij i moramo preko granica Jugoslavije. Prošlog decenija bili smo van granica vojnici rata i ubistva za „slobodu naroda“, a od danas hoćemo da budemo vojnici svečovečije Kulture, Ljubavi i Bratstva… Naš ulaz u treći decenij XX stoleća neka bude borba za čovečnost kroz umetnost…

Ljubomir Micić, Zenit, 1, Zagreb, februar 1921.

Kulturna scena Evrope uoči i nakon rata vrvela je od radikalnih umetničkih pravaca poput futurizma, suprematizma, dadaizma, konstruktivizma, nadrealizma koji su tražili nove forme i netradicionalne sadržaje u umetnosti. Pod ovakvim okolnostima, u tek stvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca i posleratnoj Evropi iscrpljenoj Svetskim ratom, nastao je i Zenit, koji će se izdavati šest godina, u dva sedišta – Zagrebu (1921-1923) i Beogradu (1923-1926).

Bio je najvažnije jugoslovensko avangardno glasilo. Almanah književnosti, pozorišta, likovnih umetnosti, arhitekture, filma i muzike i kulture u najširem smislu. Imao je i ulogu programskog časopisa u kome je Micić definisao i promovisao zenitizam kao pokret sveobuhvatne obnove života i umetnosti. Zenitizam je težio da stvori novu umetnost sa novim formama i sadržajem. Želeo je estetski da oblikuje balkanski avangardni pokret koji je svojim programom, aktivnostima i raznim oblastima umetnosti pratio tendencije i stvaranja avangardnih pokreta tadašnje Evrope, a često ih i prevazilazio.

Prema rečima Zenitovog idejnog tvorca, stalnog i glavnog urednika Ljubomira Micića, bio je to:

Prvi balkanski časopis u Evropi i prvi evropski časopis na Balkanu.

Svaki broj bio je ilustrovan pažljivo odabranim delima savremenih likovnih umetnika iz zemlje i inostranstva. Autentična grafička rešenja, iako menjana kroz godine, zaslužna su za Zenitov prepoznatljiv vizuelni identitet. Publikovao je tekstove različitih karaktera – poeziju, eseje, dramske i programske tekstove, prikaze, a odlikovali su ih radikalni stavovi prema stanju u evropskoj civilizaciji, kulturi, umetnosti i književnosti. Iako sam časopis nije bio politički obojen, u pozadini svake reči, ili umetničkog dela osećala se nova duhovna klima i smelost koja inspiriše i danas.

Imao je i svoju Biblioteku Zenit, u okviru koje je objavljeno 14 publikacija, koje su naravno bile promovisane u samom časopisu. Zbog bliske saradnje i pružanja vidljivosti i afirmacije avangardnim umetnicima kroz delatnosti Zenita, Micić je dobijao na poklon njihove radove, a neretko ih je i kupovao. Bili su izloženi u Galeriji Zenit, koja se nalazila u redakciji časopisa, na adresi Sterčevićev trg br. 10 u Zagrebu, a naposletku i u redakciji na Obilićevom vencu 36 u Beogradu.

Prvi broj Zenita u Beogradu bio je katalog međunarodne izložbe koju je Micić priredio u Sali Muzičke škole „Stanković“, aprila 1924. godine. Na ovoj izložbi prvi put su prikazana dela Kandinskog, Arhipenka, El Lisickog, Moholi-Nađa, Delonea i drugih avangardnih umetnika iz različitih zemalja.

Sudbina časopisa u Zagrebu i Beogradu bila je slična. I zagrebački i beogradski period završili su se zabranama, zbog Micićevih tekstova u kojima je oštro osuđivao vlast. Decembra 1926. godine, izašao je poslednji broj jednog od najradikalnijih časopisa koji je u svoja 43 broja objavio priloge od preko 100 čuvenih umetnika iz Jugoslavije, Rusije i sa Zapada.

Ljubomir Micić je kritikovao sve što je smatrao pogrešnim, zastarelim i prevaziđenim i zbog toga se našao pred progonom policije. Preko Rijeke je uspeo da pobegne u Pariz, gde je ostao narednih deset godina. Tu je objavio sažeto izdanje Zenita u vidu plakata, kratko je imao i Galeriju Zenit u Medonu i nastavio je svoj književni rad kroz sedam romana na francuskom jeziku.

Vratio se u Beograd 1936. godine i do svoje smrti 1971. zalagao se i dalje da se časopisu Zenit oda zasluženo priznanje. Njegova umetnička kolekcija danas se nalazi u zbirci Narodnog muzeja i Muzeja savremene umetnosti u Beogradu.