Retrospektivna izložba akademika Ljube Popovića (1934-2016)

Galerija Srpske akademije nauka i umetnosti
04.09.2019. do 20.10.2019. godine
www.sanu.ac.rs

Taj strah pred univerzumom u kojem nemamo više nikakvih repera podstiče me da najprefinjeniju lepotu tražim u samom središtu užasa.

Ljuba Popović

Tri godine nakon smrti akademika Ljube Popovića (1934-2016), u Galeriji SANU organizovana je jedna od najobuhvatnijih izložbi njegovih slika, kako u Srbiji tako i u Francuskoj, gde je Ljuba živeo i stvarao od 1963. godine. Autori izložbe su Slavica Batos i Nikola Kusovac.

Na izložbi je predstavljeno 45 dela, uglavnom velikog formata, iz svih perioda, raspoređenih u šest celina, od najnovijih ka najstarijima, tako da posetilac stiče kompletan uvid u stvaralaštvo jednog od najvećih slikara srpske likovne scene.
Uvodna postavka – Prva sala postavkom odstupa od hronološkog principa, jer je jedino ona mogla da primi monumentalni triptih U čast Džejmsa Džordža Frejzera iz sedamdesetih godina, dugačak osam metara. Uz njega su izložene još četiri slike iz istog perioda.

Period posle 2000. godine – Poslednja faza Ljubinog stvaralaštva koju karakterišu suprotstavljanje svetlosti i sila mraka, preispitivanje oblika egzistencije nakon smrti, pojava džinovskih glava s velikim, razjapljenim ustima koja, privlačeći u sebe sićušne ljudske prilike, simbolizuju usta pakla.
Devedesete godine – Fantastičan plavičasti pejzaž i erotizam protkan nežnošću, nagovešten na slikama iz osamdesetih godina, sve više se meša sa predstavama zla, ružnoće, haosa i smrti. Tu fazu u svom slikarstvu Ljuba je nazivao crnim romantizmom.
Osamdesete godine – Na platnima počinje da se uočava sasvim novi, ledeno plavi tonalitet, a pojavljuju se i prvi veliki pejzaži u kojima su ljudske figure ili sasvim sićušne ili ih uopšte nema.
Prvi pariski period – Po dolasku u Pariz, Ljuba postepeno napušta prizore sa jednom ili dve osobe u zatvorenom prostoru da bi ih, postepeno, zamenio širim i raskošnijim kompozicijama.
Beogradski period – Na slikama dominira ljudska figura, često izbrisanog lica, nepokretna, zarobljena u prostoru ispunjenom zebnjom.

Ljubino slikarstvo je u Francuskoj najčešće označavano kao nadrealističko, fantastično ili simbolističko. U Srbiji je ovim odrednicama pridodata i vezanost za istorijski i teorijski kontekst Mediale, iako je sa grupom Mediala Ljuba izlagao samo jednom, 1960. godine, u Galeriji grafičkog kolektiva. Imao je razne uzore ali se nikad nije izjašnjavao kao pripadnik neke grupe ili pokreta. Objašnjavajući svoje slikarstvo, često je koristio izraz integralno slikarstvo, koji je preuzet iz teorijskog opusa Leonida Šejke. Integralno slikarstvo, mora da bude mnogo više od običnog zadovoljstva za oko. Po Ljubinom mišljenju, ono zahvata problem bića u svoj njegovoj dubini i složenosti, postavlja pitanje položaja čoveka u svetu i njegove tragične sudbine, bavi se misterijom s kojom nas suočavaju erotizam i strah od smrti.